Kad Bouvi i Idoli podele isti zid u Silosima
Retrospektiva Brajana Rašića u Silosu 1 spaja Sinatru, Bouvija i Rolingstonse sa Idolima i Električnim orgazmom, otvorena je do 30. avgusta u sklopu programa Pod sjajem zvezda.

Betonski zidovi Silosa 1 sinoć su na nekoliko sati postali galerija. Duž industrijskog prostora ređaju se crno bele fotografije u ljudskoj visini, Frenk Sinatra, Dejvid Bouvi, Tina Tarner, Rolingstonsi, a između njih se provlače i domaći Idoli i Električni orgazam. Posetioci su prolazili od portreta do portreta, generacija do generacije, u prostoru koji je do juče služio industriji, a sada nedelju dana služi muzici.
Reč je o retrospektivnoj izložbi fotografija Brajana Rašića, otvorenoj u petak, 21. avgusta, u 19 časova, u Silosu 1 u Beogradu. Postavka ostaje otvorena do 30. avgusta, svakog dana od 16 do 23 časa, a deo je programa petih beogradskih susreta generacija “Pod sjajem zvezda 2026”, koji se 22. i 23. avgusta održavaju ispred Silosa, sa marketom, projekcijama domaćih filmova i muzikom uživo.
Rašić je rođen u Beogradu, gde je kao tinejdžer sedamdesetih počeo da fotografiše lokalnu muzičku scenu. Godine 1979. odlazi u London i tamo, gotovo pet decenija i preko 8.000 koncerata kasnije, ostaje jedan od najprepoznatljivijih rok fotografa sveta. Snimao je Pola Makartnija, Prinsa, Ju Tu, Eltona Džona, Majlsa Dejvisa, Stivija Vondera, Ejmi Vajnhaus, Bijonse i Bjork, a poseban odnos izgradio je sa Rolingstonsima, čiji je zvanični fotograf bio na koncertu na Kopakabani u Riju de Žaneiru 2006. godine, i za taj rad je dobio nagradu “Mikica Zdravković” kragujevačkog Arsenal festa.
O logici izbora fotograf je bio direktan.
Namerno sam birao velika imena koja su ostavila trag. Tu su zato što imaju toliko godina ili ih više nema. Frenk Sinatra, Bob Dilan, Madona, Majkl Džekson, svi su oni temelj muzike i “vrh vrhova”. Hteo sam da to bude nešto gde deca od sedam do 77 godina mogu da se druže zajedno.
Rekao je Rašić na otvaranju izložbe u Silosu 1, preneo je Tanjug.
Taj izbor nosi i skriveniju poruku. Kad se Idoli i Električni orgazam nađu na istom zidu sa Bouvijem i Rolingstonsima, granica između domaćeg i svetskog kanona za trenutak nestaje, a beogradska scena osamdesetih dobija mesto koje joj retko ko priznaje van naših granica, mesto ravnopravnog učesnika, ne provincijske kopije. Rašićev objektiv to potvrđuje iz prve ruke, jer je i jednu i drugu scenu snimao iz iste blizine, prvo kao beogradski tinejdžer sa aparatom, pa kao Londonac sa akreditacijom za najveće bine sveta.
Sama postavka prati istu logiku pristupačnosti. Silosi nisu tihi galerijski prostor nego deo šireg festivalskog vikenda, sa marketom, filmskim projekcijama i muzikom uživo, otvoren do 23 časa. Rašić je i sam rekao da mu je cilj bio prostor gde se generacije mešaju, a ne muzejska tišina rezervisana za poznavaoce, i upravo ta odluka je najveći kustoski gest u celoj priči: nije birao retke ili nepoznate kadrove da bi impresionirao stručnjake, nego prepoznatljiva lica koja svako u prolazu odmah pročita.
Kao retrospektiva u strogom smislu, izložba ne teži revizionizmu niti novom čitanju Rašićevog opusa, i to joj se ne može zameriti jer to očigledno nije ni bio cilj. Vrednost je u nečem prizemnijem: u deset dana, koliko postavka traje, gotovo pet decenija rok istorije stoji na dohvat ruke, usred Beograda, u prostoru koji obično ne miriše na kulturu nego na industriju. Za publiku koja Rašićevo ime možda prvi put čuje uz ovu izložbu, deset dana je dovoljno vremena da se to promeni.



