Ulica admirala Barovića u Podgorici čeka odluku Saveta
Godinu dana posle podnete inicijative, CGO i HRA traže od Saveta za nazive ulica odluku o imenu admirala Vladimira Barovića, 35 godina od njegove smrti na Visu.

Admiral Jugoslovenske narodne armije Vladimir Barović, Crnogorac, oduzeo je sebi život 29. septembra 1991. na ostrvu Visu, a 35 godina kasnije u Podgorici i dalje ne postoji nijedno obeležje sa njegovim imenom. Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Akcija za ljudska prava (HRA) zato su na godišnjicu smrti zatražili od glavnog grada odluku o ulici, a od Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija da priču o njemu uvrsti u nastavu. Pitanje je šire od jedne ulice, jer se tiče toga kako se u regionu, pa i u Srbiji, pamte ratovi devedesetih i ko u tom pamćenju ima mesto.
Šta je Barović učinio na Visu
Na Visu je tada bilo komandno mesto Jugoslovenske ratne mornarice. Prema navodima CGO i HRA, Barović je sebi oduzeo život kako ne bi izvršio naređenje vrhovne komande JNA da se sa ostrva granatiraju primorski gradovi u Hrvatskoj. Od tog naređenja se posle njegove smrti odustalo.
U oproštajnom pismu napisao je da to čini „jer Crnogorci ne mogu uništavati narod koji im nije ništa skrivio”. Hrvatski Dalmatinski portal podseća da je ranije, kao komandant u Puli, poručio da razaranja neće biti dok je on komandant, te da će ga, ako bude prinuđen da ga naredi, tada više biti. Pula je, sa 12.000 vojnika i 79 vojnih objekata, napuštena od JNA gotovo bez incidenta.
Godinu dana bez odluke
CGO i HRA su pre tačno godinu dana Savetu za davanje naziva ulica Glavnog grada podneli inicijativu da jedna podgorička ulica dobije Barovićevo ime. Potvrdu da inicijativa ispunjava uslove za dalju proceduru su dobili, ali odluke još nema. U zajedničkom saopštenju, koje je prenela RTCG, navode:
Tačno prije godinu dana CGO i HRA podnijeli su Savjetu za davanje naziva ulica Glavnog grada inicijativu da se jedna podgorička ulica nazove po admiralu Baroviću. U međuvremenu smo dobili potvrdu da inicijativa ispunjava uslove za dalju proceduru. Očekujemo da Savjet o inicijativi odluči u razumnom roku i da ta odluka ne bude odlagana do neke naredne godišnjice.
Kao merilo navode Cetinje. Toj prestonici je trebalo sedam meseci, od inicijative podnete u oktobru 2024. do odluke u maju 2025, da jednu ulicu u naselju Pod Granicom nazove po Krstu Đuroviću, koji se, poput Barovića, suprotstavio napadu JNA na Dubrovnik. CGO i HRA ga navode kao kontraadmirala, dok ga Dalmatinski portal naziva kapetanom bojnog broda.
Priznanja van Crne Gore
Prema saopštenju, Barovićevo ime već ima mesto u javnom sećanju izvan Crne Gore. Spomen-ploča sa citatom iz oproštajnog pisma otkrivena mu je na Visu 2022, a 2023. je proglašen počasnim građaninom Pule. Crna Gora ga je posthumno odlikovala 2016, a Dalmatinski portal navodi da mu je Orden za hrabrost dodelio tadašnji predsednik Filip Vujanović. Sahranjen je u Herceg Novom.
Crnogorski književnik Momir M. Marković govorio je o njemu na sednici Skupštine opštine Podgorica 1996, kada je rekao:
Jedini metak u ovome ratu ispaljen na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno. Ispalio je samo jedan hitac iz pištolja i to sebi u sljepoočnicu
Zašto se pominje 2028. i udžbenici
CGO i HRA podsećaju da je Podgorica u novembru 2025. dobila titulu Evropske prestonice mladih za 2028. i time, kako navode, preuzela obavezu prema mladima. Nadaju se da će odluka o ulici biti donesena pre te godine, da bi sećanje na admirala bilo deo grada koji će tada dočekati mlade iz cele Evrope.
Od Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija traže da se Barovićev čin uvrsti u nastavne sadržaje o ratovima devedesetih, jer se, kako ističu, ne pominje ni u udžbenicima istorije. Organizacije ocenjuju da je sećanje na njega važno i zato što se u javnom prostoru regiona zločini iz devedesetih i dalje relativizuju, a njihovi počinioci predstavljaju kao heroji. Njihova poruka glasi:
Barovićev primjer pokazuje da je i u vrhu vojske koja je vodila te ratove bilo onih koji su odbili da učestvuju u agresiji



