Đorđe David o ćerki Staši: Vaspitačica nam rekla da ima autizam
Rok muzičar Đorđe David prvi put iskreno o najtežem periodu u odrastanju ćerke Staše, kada su posumnjali na autizam, i o tome kako je devojčica progovorila na engleskom bez akcenta.

- Vaspitačica u vrtiću saopštila Đorđu Davidu da ćerka Staša ima naznake blagog autizma.
- Devojčica do godinu i po dana nije izgovorila nijedno slovo, samo je proizvodila zvukove.
- Progovorila je na engleskom bez akcenta, pošto su joj puštali sadržaj na tom jeziku.
- David tvrdi da dijagnoza nije bila tačna, dok je supruga Ana bila potresena.
Rok muzičar Đorđe David ispričao je u razgovoru za medije da mu je vaspitačica u vrtiću jednog dana hitno saopštila da njegova ćerka Staša ima naznake blagog autizma. Bila je to, priznaje, vest posle koje se u kući promenilo raspoloženje.
Staša do godinu i po dana nije izgovorila nijedno slovo. Nije bila nema, kaže njen otac, ali nije govorila. Umesto reči, proizvodila je zvukove, a roditelji su počeli da se pitaju šta se dešava. U tom trenutku stigla je i primedba iz vrtića.
“Vaspitačica nam je rekla da ćerka ima naznake blagog autizma”, prepričao je muzičar taj period. Njegova supruga Ana bila je potresena. On, kaže, nije poverovao u tu procenu.
Kako je devojčica progovorila?
Objašnjenje je, tvrdi David, bilo mnogo jednostavnije i lepše nego što je zvučalo. Staša jeste ćutala, ali je u tišini upijala. Roditelji su joj kod kuće puštali sadržaj na engleskom jeziku, crtane filmove i pesmice, i devojčica je slušala, pamtila i ponavljala u sebi.
A onda je progovorila. Ali ne na srpskom, nego na engleskom. I to bez akcenta, kao da joj je maternji.
To je, priča muzičar, bio trenutak olakšanja. Ono što je delovalo kao razvojni problem zapravo je bio znak da dete ima izraženu sklonost ka jezicima. Staša je jednostavno prvo savladala jezik koji je najviše slušala, pa tek onda krenula da usvaja srpski.
Danas, kaže njen otac, devojčica lako prebacuje između srpskog i engleskog. Iz jezika u jezik prelazi bez muke, a nekadašnja briga pretvorila se u porodičnu anegdotu koju sada mogu mirno da prepričavaju.
Zašto je David odbio dijagnozu
Muzičar je jasan u jednom, procena vaspitačice, po njegovom uverenju, nije bila tačna. Nije reč o negiranju stručnog mišljenja, kaže on, nego o tome da je ono što je viđeno kao problem u komunikaciji zapravo bilo nešto sasvim drugo, dete koje razmišlja na jeziku koji odrasli oko njega nisu odmah prepoznali.
Priznaje da nije bilo lako. Roditelj koji čuje reč autizam u vezi sa svojim detetom prolazi kroz strah, sumnju i preispitivanje. Ana je, kaže, tu brigu nosila teže. On je pokušavao da ostane pribran i da sačeka da vidi kako će se stvari razvijati.
Ispostavilo se da je strpljenje bilo na mestu. Umesto dijagnoze, dobili su devojčicu koja rano pokazuje talenat za jezike, nešto što će joj, veruje otac, biti prednost čitavog života.
David je ovom ispovešću, iako lične prirode, dotakao temu koja muči mnoge roditelje, koliko rano treba brinuti kada dete kasni sa govorom i kada je to znak nečeg ozbiljnog, a kada samo drugačiji ritam razvoja.
Da li biste vi, na mestu roditelja koji čuje takvu procenu iz vrtića, verovali stručnjaku ili sopstvenom osećaju?



