Sisak: komemoracija za decu iz ustaškog logora
Srpsko narodno vijeće okupilo je u Sisku preživele i potomke na pomenu deci iz logora iz 1942. Istoričar je podsetio da je popisano 1.152 umrlih.

U Sisku je u subotu, 3. oktobra, održana komemoracija deci koja su 1942. stradala u ustaškom logoru, a većinu među njima činila su srpska deca sa Kozare. Skup je organizovalo Srpsko narodno vijeće (SNV) zajedno sa Vijećem srpske nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije. Za Srbiju to nije samo regionalna vest: žrtve su bile deca iz srpskih porodica, a sećanje na njih u Hrvatskoj čuvaju pre svega organizacije srpske manjine.
Ko je govorio u Parku Diane Budisavljević
Okupljanje je bilo u parku koji nosi ime Diane Budisavljević, žene koja je organizovala akciju spasavanja i zbrinjavanja srpske dece iz ustaških logora. U ime organizatora govorila je Jelena Nestorović, koja je poručila da su se ljudi okupili da bi sačuvali sećanje na živote i postojanje dece koja su stradala. Njene reči, kako ih je prenelo saopštenje SNV-a:
“Njihovi kratki životi videli su više zla nego što običan čovek vidi tokom celog svog veka. Bila su razdvajana, otimana, oduzimana od svojih porodica, prevožena u stočnim vagonima, izložena bolestima, gladi, smrti i bezosećajnosti. Na to se svelo njihovo tek započeto detinjstvo.”
Nestorović je podsetila i na ljude koji su se tada odupirali politici zla, među njima na Dianu Budisavljević, Antu Dumbovića, Ivu Pedišića i Kamila Beslera, kao i na sisačke građane i seljake iz okolnih mesta koji su decu prihvatali i brinuli se o njima. Kako je rekla, ti ljudi su “svojim vlastitim pojedinačnim zalaganjem i hrabrošću pridonosili dobru i humanosti”.
Šta je istoričar rekao o logoru?
O istoriji logora govorio je istoričar Mario Šimunković, koji je stradanje dece povezao sa politikom ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske. Njegov opis trajanja logora i dece koja su kroz njega prošla glasio je:
“Dječji logor u Sisku djelovao je od kolovoza 1942. do siječnja 1943., kroz njega su prošle tisuće djece, uglavnom srpske s Kozare i iz drugih krajeva zahvaćenih progonima. Među njima bila su i dojenčad.”
Prema njegovim rečima, vlasti su decu smestile u nekoliko zgrada koje nisu pružale ni osnovne uslove za život, pa su iscrpljenoj i bolesnoj deci takvi uslovi dodatno smanjivali izglede da prežive. O tome svedoče i dokumenti nastali za vreme NDH: sačuvani popis beleži 1.152 umrle dece, odnosno svako šesto dete koje je u logor dopremljeno.
Revizionizam, prema istoričaru
Šimunković je upozorio i na pokušaje revizije istorije koji tvrde da je u Sisku bilo prihvatilište za ratnu siročad. Citirao ih je ovako: “da je u Sisku bilo prihvatilište za ratnu siročad, mjesto na kojem su vlasti NDH zbrinjavale i spašavale djecu”. Takvim prikazom, upozorio je, briše se odgovornost ustaškog režima i prećutkuje ključno pitanje: ko je tu decu učinio siročadi.
Preživela logorašica i obred
Na skupu su, kao i ranijih godina, učestvovala deca koja su preživela logor. Među njima je bila Nevenka Končar, koja je kao devojčica sa nepunih pet godina prošla logor u Sisku, gde joj je sahranjena sestra. U spomen na nju i stotine dece koja su tamo izgubila život, Končar je pre dvadesetak godina pokrenula inicijativu da se nastave komemoracije za žrtve dečjeg logora.
Pravoslavni obred u sećanje na svu decu koja nisu preživela logor predvodili su sisački paroh Nemanja Đurić i otac Luka Bosanac.



