„Ničija zemlja“ u 4K: mina i dalje otkucava
Studiocanal je sa originalnog 35 mm negativa napravio novu digitalnu kopiju Tanovićevog prvenca. Ona zatvara 32. Sarajevo Film Festival, pred više od 3.000 gledalaca u Letnjem bioskopu.

Original „Ničije zemlje” je 35 mm negativ star četvrt veka, a filmska traka ne stari dostojanstveno. Boje se pomeraju, emulzija se troši, a ogrebotine koje se 2001. nisu videle sa dvadesetog reda danas, pod skenerom visoke rezolucije, izlaze kao brazde. Negativi te generacije upravo su ušli u godine kada restauracija prestaje da bude hir arhivista i postaje jedini način da film ostane gledljiv.
Studiocanal je taj negativ skenirao i od njega napravio novu digitalnu kopiju u 4K rezoluciji. Ta kopija zatvoriće 32. Sarajevo Film Festival, i to kao svetska premijera obnovljene verzije, dakle kao njeno prvo javno prikazivanje bilo gde. Projekcija je u programu Open Air, u Letnjem bioskopu Coca-Cola, u koji staje preko 3.000 gledalaca. Očekuje se da Danis Tanović dođe sa ekipom filma.
Šta je „Ničija zemlja” uradila 2001. i 2002.
Ako se meri po tome koliko je vrata otvorila, Tanovićev prvenac je i dalje najuspešniji debi koji je post-jugoslovenski film dao. Svetska premijera bila je 12. maja 2001. u Kanu, odakle je film otišao sa nagradom za najbolji scenario. U avgustu iste godine, na Sarajevo Film Festivalu, uzeo je i nagradu za najbolji film i nagradu publike, a to je kombinacija koju žiri i gledalište retko potpišu zajedno.
Onda je 24. marta 2002. stigao Oskar za najbolji film na stranom jeziku, u konkurenciji u kojoj je bila i francuska „Amelija”. Dvadeset pet godina kasnije taj rezultat se prepričava kao statistika, ali u tom trenutku bio je sud o tome šta Akademija smatra ozbiljnim filmom, i to sud donet u korist niskobudžetnog debitanta iz zemlje koja je pet godina ranije izašla iz rata.
Zašto restauracija baš sada?
Zato što je četvrt veka rok posle kog analogni materijal počinje merljivo da se kvari, i zato što svaka ozbiljna distribucija danas traži 4K master. Kopija koja se pravi za jednu festivalsku projekciju retko ostane samo na njoj. Ona postaje verzija po kojoj se film dalje prikazuje u bioskopima, prodaje televizijama i objavljuje na platformama, pa sve što se u restauraciji odluči, koliko se zrna ostavlja i koliko se boja vraća ka izvornoj, postaje kanon.
Tu je i zamka. „Ničija zemlja” je snimljena tako da izgleda neuglađeno, jer rov između dve linije ne sme da liči na scenografski plan. Prava mera uspeha nove kopije neće biti koliko je slika čistija, nego koliko je ostala neprijatna.
Lica u rovu
U glavnim ulogama su Branko Đurić, Rene Bitorajac, Filip Šovagović, Žorž Sijatidis, Serž Anri Valke i Katrin Kartlidž.
Poslednje ime je razlog zbog kog ova restauracija nije samo tehnička vest. Britanska glumica Katrin Kartlidž, koja u filmu igra televizijsku novinarku, umrla je u septembru 2002, nepunih šest meseci posle dodele Oskara, sa 41 godinom. Njena uloga u „Ničijoj zemlji” je među poslednjima koje je odigrala, i sarajevska publika videće je u rezoluciji u kojoj je do sada nije video niko.
Dramaturški luk filma se, uostalom, drži na tri tela u rovu i na jednoj mini pod leđima. Sve ostalo, i međunarodne snage i televizijska ekipa i pregovori na daljinu, postoji da bi se pokazalo koliko je aparata potrebno da se ništa ne uradi. Zbog toga film podnosi ponovno gledanje bolje od većine ratnih drama iz istog perioda: on ne opisuje sukob, on opisuje proceduru oko sukoba.
Autor koji je došao posle Oskara
Tanović se posle 2002. nije pretvorio u autora jednog filma, mada ga je nagrada do danas definisala u kratkim biografijama. Na Berlinaleu 2013. „Epizoda u životu berača željeza” donela mu je Srebrnog medveda, veliku nagradu žirija, dok je Nazif Mujić, čovek koji je u filmu igrao samog sebe, dobio Srebrnog medveda za najboljeg glumca. Rediteljska poetika je ostala ista: uzeti jedan konkretan slučaj i pustiti institucije da se same razotkriju.
Zatvaranje festivala je obično protokolarna stavka na programu, izbor filma koji neće nikoga naljutiti. Ovog puta je i sud. Festival koji je 2001. prvi nagradio taj film sada ga vraća na svoje najveće platno kao deo sopstvene istorije, a 3.000 ljudi pod otvorenim nebom nije isto što i arhivska projekcija u sali od sto mesta.



