Voja Brajović o Vuisiću: Paja je bio vrhunski intelektualac
Voja Brajović je na Somborskom filmskom festivalu, posle nagrade „Ernest“, odbacio priču da su Pavla Vuisića izvukli iz kafane i otkrio koliko su akteri „Otpisanih“ stvarno zaradili.

Voja Brajović je na Somborskom filmskom festivalu, odmah pošto mu je uručena nagrada „Ernest“ za doprinos filmskoj umetnosti, odbacio ono što se o Pavlu Vuisiću ponavlja decenijama. Razgovor je vodio novinar i reditelj Radio-televizije Vojvodine Goran Vukčević, u okviru programa „Espreso u 11“.
Glumac je rekao da slika o Vuisiću kao čoveku koga su doveli iz kafane nema nikakve veze sa onim što je on gledao na snimanjima. Paja je, kaže, bio studiozan glumac i vrhunski intelektualac, pre svega zato što je mislio svojom glavom.
Odakle uopšte priča o kafani
Brajović tu etiketu ne gleda kao usamljen slučaj. Stavio ju je u isti red sa onim što se pričalo o Cici Peroviću.
„Nažalost, često se stidimo svojih vrednosti. Za Cicu Perovića su govorili: ‘Bio je takav jer je imao tumor na mozgu’, a za Paju Vuisića: ‘On je alkoholičar, uzeli su ga iz kafane.’ To su besmislice. Mi se stidimo svojih velikana, tražimo im mane i izmišljamo ih.“
Rekao je i da se Vuisiću teško prilazilo, ali da se radovao što radi sa mlađim kolegama i da su na tim snimanjima svaki dan pravili šale.
Petnaest ponavljanja zbog jedne stvari
Kao dokaz koliko je Vuisić bio precizan, Brajović je ispričao scenu iz „Šešira profesora Koste Vujića“. On u toj sceni svira violinu, Caci Mihailović peva. Vuisić ih je vraćao 15 i 16 puta.
Nije bio nezadovoljan njihovim izvođenjem. Smetalo mu je to kako ih on sluša u kadru.
Iza te strogosti je, po Brajovićevim rečima, stajao razlog koji nema veze sa glumačkom sujetom. Vuisić mu je tada rekao:
„Znaš šta, žena i ja nemamo dece, kuća nam se istopila. Ali postoje neka deca koja sada mene vole, vole to što radim. Neću da se razočaraju kada odrastu.“
To je, dodao je Brajović, veliki stepen odgovornosti.
Koliko su glumci zaradili od „Otpisanih“?
Manje nego što publika i danas misli. Serija je od Brajovića napravila zvezdu u celoj tadašnjoj Jugoslaviji, stigle su mu hiljade pisama, ni na jedno nije odgovorio i sačuvao je samo jedno. Novca nije bilo.
„Gagi i ja smo za te dve-tri godine potrošili sve pare koje smo imali“, rekao je Brajović.
Odmah je i demantovao verziju koja se ponekad čuje, da glumci nisu imali šta da jedu. Nije bilo tako. Problem je bio drugde.
„Producenti su često gledali da te zakinu i da ti ne daju ono što ti pripada“, rekao je glumac.
Otkrio je i kako je serija zamalo završila drugačije. U početku je bilo zamišljeno da svi likovi stradaju, jedan po jedan. Producenti su shvatili da publika to neće prihvatiti i ostavili su ih da prežive. Tako je i nastao „Povratak otpisanih“.
Cigle i kamenje pod nogama
Uz nastavak ide i anegdota sa Batom Živojinovićem. Brajović kaže da kritičari i analitičari nisu razumeli šta Bata igra u „Povratku otpisanih“, a igrao je samostalnog buntovnika, čoveka koji vodi svoj rat.
Replika po kojoj se ta uloga pamti nije bila u scenariju. Živojinović ju je uneo sam.
„Sećam se scene u kojoj je trebalo da mi kaže: ‘Slušaj ti, napuderisani…’ Nije bilo to u scenariju. Ja sam znao da će ta rečenica ostati zauvek vezana za mene. Zato sam, dok smo pripremali kadar, podmetao cigle i kamenje pod noge da budem viši od njega. On je viši od mene desetak centimetara, ali kad je rekao ‘Slušaj ti, napuderisani’, gledao sam ga odozgo.“
Lekcija koju je dobio od Milivoja Živanovića
Brajović je pričao i o tome kako se branio od slave koja mu je došla prerano. Bio je mlad član Jugoslovenskog dramskog pozorišta kada je u prostoriju ušao Milivoje Živanović. Svi su ustali. Živanović je pitao ko je taj mladić, rekli su mu da je to njihov mladi kolega Voja Brajović, a on je odgovorio: „Nikad čuo.“
To mu je, kaže, bila najbolja škola i zapamtio ju je za ceo život.
Na pitanje koju bi jednu lekciju izdvojio iz svih tih godina, glumac je odgovorio da ne treba pomisliti da si nešto zato što si popularan i da glumac mora da bude umetnik. Popularnost prođe, posao dođe i prođe, nagrade dođu. Ostaje ono što je čovek kao umetnik uspeo da uradi.



