Preminuo Victor Willis, glas Village Peoplea
Čovek koji je otpevao i napisao 'Y.M.C.A.' otišao je u 74. godini, a s njim i deo zvučne mitologije jedne ere koja je plesala da ne bi morala da misli.

- Victor Willis, osnivač i prvi pevač grupe Village People, preminuo je u utorak, 30. juna 2026, u 74. godini posle kratke ali agresivne bolesti.
- Bio je koautor megahitova Y.M.C.A., "In the Navy", "Go West" i "Macho Man" i na sceni nosio prepoznatljive kostime policajca i mornaričkog oficira.
- Napustio je grupu 1980, dobio dugogodišnju pravnu bitku oko autorskih prava i vratio se sastavu 2017.
- Poslednji zapaženi nastup imao je u januaru 2025, a porodica je zamolila za privatnost.
Postoji jedna slika koja živi nezavisno od čoveka koji ju je stvorio: četiri slova ispisana rukama iznad glave, na svadbama, stadionima, maturskim večerima, u trenucima kada niko ne zna šta bi drugo sa sobom. Malo ko od onih koji podignu ruke u to slovo Y zna da iza te geste stoji glas Victora Willisa, pevača koji je tu pesmu i otpevao i napisao, a koji je u utorak, 30. juna, preminuo u 74. godini posle kratke ali agresivne bolesti.
Willis je bio osnivač i prvi glas grupe Village People, sastava koji je krajem sedamdesetih godina prošlog veka postao jedna od najprepoznatljivijih pojava disko ere. On je bio policajac među šest kostimiranih figura, čovek s pištaljkom i uniformom, dok su oko njega stajali kauboj, Indijanac, radnik, vojnik i motociklista. Ta postavka danas izgleda kao pop-art šala, ali je bila pomno osmišljen scenski koncept, gotovo pozorišni ansambl u kome je svaka figura nosila svoje značenje.
Zašto jedna disko pesma nadživi svog autora?
“Y.M.C.A.” je pesma koju svi znaju, a malo ko sluša. To je paradoks najvećih hitova: postanu toliko deo zajedničke memorije da prestanu da budu ničije, pa i autorove. Willis je decenijama insistirao upravo na suprotnom, na tome da tekst ima potpisanog čoveka, da iza refrena koji zvuči kao spontani uzvik stoji rad, ritam i konkretna odluka. Njegova dugogodišnja pravna bitka oko autorskih prava, koju je na kraju dobio, nije bila samo spor oko novca, bila je pokušaj da se vrati vlasništvo nad sopstvenim glasom.
Zanimljivo je da je pesma tokom godina menjala kontekst brže nego svoj melodijski kod. Nastala kao himna njujorškog noćnog života, s vremenom je postala univerzalni znak za veselje bez povoda, a poslednjih godina i predmet političkih prisvajanja koja Willis nije uvek dočekivao sa odobravanjem. Ista četiri takta služila su i za zabavu i za manifestaciju, i to govori više o publici nego o pesmi.
Čovek iza kostima
Willis je rođen u Teksasu, a pevanje je počeo u crkvi u kojoj je njegov otac bio baptistički propovednik. Taj gospel temelj čuje se u njegovom glasu i onda kada peva o mornarima i teretanama: ima u tom baritonu neke ozbiljnosti koja disko lakoći daje dno. Napustio je grupu 1980, u trenutku kada je disko kao žanr već ulazio u fazu javnog poricanja, i decenijama ostao izvan reflektora, da bi se sastavu vratio 2017, kao čovek koji je izborio pravo da bude tamo gde je počeo.
Poslednji zapaženi nastup imao je u januaru 2025. Porodica je, kako i priliči, zamolila za privatnost, a Village People su ostali bez svog prvog glasa. Ono što ostaje nije samo katalog hitova nego jedna estetika, potpuno svesna sopstvene teatralnosti, koja je znala da najozbiljnije stvari ponekad treba reći u kostimu.
Lako je danas na Village People gledati kao na kamp-relikviju, na nešto što se pušta ironično. Ali ironija je često samo pristojan način da se ne prizna koliko nam nešto znači. Da li ćete sledeći put kada podignete ruke u ono slovo Y pomisliti na čoveka koji je iza te geste stajao, ili će pesma i dalje biti ničija?



