Jelena Maksimović stiže u Veneciju sa „Do kraja dana”
Igrani prvenac Jelene Maksimović ima svetsku premijeru 10. septembra u Sali Darsena, u zvaničnom programu Orizzonti, šezdeset godina posle poslednje srpske rediteljke u Veneciji.

Sala Darsena će uveče 10. septembra, u pet popodne po venecijanskom vremenu, prvi put pokazati svetu kadrove filma “Do kraja dana”, igranog prvenca Jelene Maksimović. Festival je zvanično otvoren večeras, 2. septembra, na Lidu, a tačan termin premijere jedinog srpskog naslova u zvaničnoj selekciji stigao je tek osam dana pre nego što će publika sesti u tu salu.
Film je uvršten u zvanični takmičarski program Orizzonti, sekciju 83. Venecijanskog filmskog festivala posvećenu savremenim autorskim tendencijama i novim filmskim poetikama, u kojoj će se ove godine takmičiti 18 dugometražnih naslova. Reč je o generaciji koja odrasta u vremenu velikih podela, kaže Maksimović, opisujući sopstveni film kao priču u kojoj se politički i lični izbori retko mogu razdvojiti.
“Kroz odnos glavnih junaka želela sam da govorim o mogućnosti prevazilaženja razlika i o ljubavi koja može da bude romantična, prijateljska i solidarna. Ovaj film se poigrava konvencijama melodrame, komedije i kriminalističkog filma, ispričan je u jednom dahu mladosti, sa svim njenim kontradikcijama, strahovima i nadom” kaže rediteljka.
Uloge nose Lena Trifunović, Andrija Krivokapić, Irina Hotomski i Stefan Tarabić, uz Miodraga Dragičevića, Natašu Čakardić, Raška Milatovića, Marka Džudovića i Aleksandra Miloševića u ostatku podele. Scenario potpisuju Maksimović, Ivan Salatić i Olga Dimitrijević, kamerom rukovodi Paul Spengemann, scenografiju Livija Mikić, a montažu Jan Klemsche. Producentkinja je Jelena Angelovski.
Za Jelenu Maksimović je “Do kraja dana” prvi dugometražni igrani film, posle godina rada pretežno na dokumentarcu i montaži. Značaj njenog puta do Venecije meri se brojkom koja se u srpskoj kinematografiji ne pojavljuje često: poslednja rediteljka iz Srbije sa dugometražnim igranim filmom na ovom festivalu bila je Soja Jovanović, davne 1966. godine. Šezdeset godina kasnije taj prazan red u istoriji dobija ime, a rediteljka selekciju čita i kao poruku koja prevazilazi sam film.
“Sama činjenica da smo selektovani u kategoriji Orizzonti nas je obradovala, jer mislimo da je veoma važno da se poveća vidljivost srpskih filmova na velikim festivalima, pogotovo kad uzmemo u obzir sadašnju situaciju u kojoj se kultura u našoj zemlji nalazi” kaže Maksimović, bez daljeg objašnjenja na šta konkretno misli.
Orizzonti nije sporedna vitrina festivala nego program u kome Venecija godinama traži ono što glavna takmičarska selekcija ne stigne, filmove koji pomeraju formu pre nego što steknu publiku. Da žirijem ove godine predsedava francuska rediteljka Valérie Donzelli, uz američkog distributera Petera Beckera, hongkonško-američku rediteljku Elizabeth Lo, meksičkog reditelja Davida Pablosa i italijansku glumicu Barbaru Ronchi, znači da će “Do kraja dana” ocenjivati ljudi koji sami prave filmove na ivici žanra, ne festivalska administracija. Žiri deli sedam nagrada, za najbolji film, režiju, specijalnu nagradu, glumicu, glumca, scenario i kratki film, i svaka bi za domaću kinematografiju značila više nego što taj spisak na prvi pogled kaže.
Ono što projekat čini teškim za smestiti u jednu nacionalnu fioku jeste sama produkcija: šest zemalja, Srbija, Bugarska, Slovenija, Crna Gora, Nemačka i Hrvatska, i šest kuća, od beogradskog Taurunum Filma do hamburškog Kelek Filma. Scenario je razvijan kroz radionice TorinoScriptLab, When East Meets West i Les Arcs Work in Progress, gde se tekst testira pre nego što kamera uopšte krene, a među oslonima projekta je i program UNIQA SEE FUTURE, posvećen isključivo rediteljkama, uz Filmski centar Srbije i Kreativnu Evropu MEDIA. Kada Maksimović pominje “sadašnju situaciju u kojoj se kultura u našoj zemlji nalazi”, ta rečenica dobija težinu upravo iz ove liste: film je stigao do Venecije oslonjen na evropske fondove i regionalnu koprodukciju, ne na domaći sistem finansiranja.
Da li je “Do kraja dana” dobar film, saznaće se tek u Sali Darsena, a potom i na domaćoj premijeri najavljenoj za kraj godine na Festivalu autorskog filma u Beogradu. Ono što se već zna jeste da selekcija sama po sebi nije nešto što se dešava svake decenije, i da će od 10. septembra ime Jelene Maksimović stajati tamo gde je poslednji put stajala Soja Jovanović, pre nego što je veći deo današnje publike uopšte bio rođen.



