Nele Karajlić objavio prvi solo album „Pijani brod” i četiri spota
Dr Nele Karajlić prvi put staje sam iza konceptualne ploče od trinaest pesama, a na beogradskoj promociji premijerno je prikazao četiri spota rađena uz pomoć veštačke inteligencije.

- Dr Nele Karajlić objavio je „Pijani brod", svoj prvi samostalni studijski album, sa 13 pesama.
- Na promociji u beogradskoj Mozzart fondaciji premijerno su prikazana četiri nova spota rađena uz pomoć veštačke inteligencije.
- Album izlazi u saradnji tri etikete, a autor najavljuje turneju.
Ime koje je odabrao za ovu ploču nije nevino. „Pijani brod” je, naravno, Rembo, plovilo bez posade i bez luke, pušteno da ga struja nosi kroz sopstvene halucinacije, i teško je zamisliti precizniju metaforu za čoveka koji je poslednje četiri decenije menjao bendove, gradove i identitete a da nijednom nije pristao na sidro. Na promociji u beogradskoj Mozzart fondaciji, u sali punoj ljudi koji su ga pamtili iz nekoliko različitih života, Dr Nele Karajlić je prvi put stao sam, bez benda iza čijeg imena bi se mogao sakriti.
To je i najveća novost ovog izdanja, više nego same pesme. Autor koji je karijeru izgradio na kolektivu, od „Zabranjenog pušenja” preko „Top liste nadrealista” do godina uz Kusturicu, sada potpisuje ploču od trinaest pesama isključivo svojim imenom. „Pijani brod” izlazi u saradnji etiketa Take It Or Leave It, City Records i Music Star, a najavljena je i turneja.
Brod koji dobro zna odakle je isplovio
Ono što se čulo i videlo te večeri teško se uklapa u očekivanje od „solo prvenca” nekoga ko peva pola veka. Nema tu ni traga od debitantske nesigurnosti, naprotiv, reč je o zrelom konceptualnom delu u kojem se oštra društvena satira, humor i nostalgija smenjuju bez šava, onako kako to ume samo autor koji je ceo taj registar sam i izmislio. Premijerno su prikazana četiri spota, „Kriva Drina”, „Ibar”, „Sipaj ne pitaj” i „Anđeli”, a već iz naslova se čita geografija koju Karajlić nikada nije napustio, reke i granice post-jugoslovenskog prostora kao lične, a ne političke koordinate.
Spotove su režirali Srđan Janković GG i Vuk Protić, a posle projekcije usledio je i koncertni deo večeri, čime je promocija iz galerijskog formata prešla u ono što Karajlić ipak najbolje radi, u nastup pred publikom. Utisak je da ploča nije nastala da bi popunila diskografsku prazninu, nego da bi se jedan glas, dugo raspoređen po tuđim projektima, konačno čuo u prvom licu jednine.
Može li mašina da nacrta nostalgiju?
Najprovokativnija odluka nije muzička nego vizuelna. Sva četiri spota rađena su uz pomoć veštačke inteligencije, i tu se otvara pitanje koje je veće od jednog albuma. Karajlić, čija je čitava poetika građena na sećanju, na tačno određenim ulicama, licima i frazama koje mašina nema odakle da zna, svesno je nostalgiju poverio alatu bez prošlosti. To može da zvuči kao kontradikcija, ali može i kao najlucidniji potez, jer ako neko sme da se poigra s tehnologijom koja briše autorstvo, to je čovek koji je autorstvo ionako ceo život tretirao kao pozajmicu.
Ostaje da se vidi kako će „Pijani brod” zvučati van svečane sale, na turneji, kada spadne premijerni sjaj i ostanu samo pesme. Zasad je jasno da Karajlić nije snimio oproštajnu ploču nego polazišnu, i da mu ova plovidba, bar po ambiciji, tek počinje.
A vas zanima ono osnovno pitanje: da li veštačka inteligencija u spotu obogaćuje autorsku nostalgiju ili je izdaje?



