Bitef se zatvara predstavom o čekanju, baš kao festival
Pedeset deveti Bitef se večeras zatvara tuniskom predstavom „Odbegle” i dodeljuje nagrade, na kraju sedmodnevnog programa koji je ostao bez skoro cele prvobitne selekcije.

Neko čeka da pobegne. Neko čeka da se nešto promeni. Neko samo čeka, bez jasnog predmeta čekanja, jer je i sama nada odavno postala navika. To je svet predstave „Odbegle” Vafe Tabubi, u produkciji Nacionalnog teatra Tunisa, i to je slika kojom se večeras zatvara pedeset deveto izdanje Bitefa. Ironija je u tome što je čekanje, kao dramaturški princip, ove godine bilo i sudbina samog festivala: čekalo se da li će uopšte biti održan, čekalo se ko će od pozvanih ostati, čekalo se da li će „Crno zlato” preživeti sopstveni program.
„Odbegle” prati ljude koji čekaju da pobegnu, da se nešto promeni, da život konačno krene dalje, ali čekanje im se u međuvremenu, umesto praznine između dva događaja, pretvorilo u sam događaj. Tabubi tu prazninu ne ispunjava zapletom nego ponavljanjem, i upravo to ponavljanje, prema opisu iz programske knjižice festivala, čekanje pretvara u novu vrstu zatvora, onu bez rešetaka, koju ljudi sami sebi grade dok gledaju u vrata.
Bitef traje od 13. do 20. septembra 2026, pod sloganom „Usudi se da saznaš”, u selekciji Spasoja Ž. Milovanovića. U glavnom programu je sedam predstava iz Bugarske, Moldavije, Gruzije, Turske, Tunisa i Srbije, uz rusku predstavu u pratećem delu programa. Igra se na šest scena, u Ateljeu 212, Narodnom pozorištu, Bitef teatru, Beogradskom dramskom pozorištu, Pozorištu na Terazijama i Jugoslovenskom dramskom pozorištu, a posle svake predstave organizovani su Susreti sa stvaraocima, koje vodi dramaturški tandem Jelena Kajgo i Bojan Munjin.
Šta je ostalo od prvobitne selekcije?
Odgovor je kratak: samo jedna predstava. Festival je otvoren u prvobitnom obliku krajem juna, a potom je usledio talas povlačenja u znak protesta zbog prošlogodišnje cenzure selekcije Miloša Lolića i solidarnosti sa kolegama u Srbiji. Povukli su se, prema onome što su naši izvori zabeležili, nemački Gob Squad, portugalski Teatro Praga i italijanski Motus, dok je slovenački reditelj Žiga Divjak otkazao svoju predstavu, a povlačenju su se u istom talasu pridružili i libanski reditelj Ali Čarur i argentinska autorka Marina Otero. Jedino što je iz te prve selekcije preživelo do septembra jeste „Crno zlato” Dejana Dukovskog, u režiji Olivera Frljića i izvođenju Beogradskog dramskog pozorišta, predstava kojom je festival otvorio ovogodišnji glavni program.
Juče smo pisali tekst pod naslovom „Frljić progovorio, BDP skinuo „Crno zlato” sa Bitefa”, u trenutku kada je izgledalo da će i ta predstava napustiti program. Sada je situacija obrnuta: „Crno zlato” je jedina karika koja povezuje najavljeni i odigrani Bitef, dok je sam Frljić, prema onome što je ranije izjavio, priznao da nije ni znao da je komad na programu, i upozorio da bi bilo loše ako predstava posluži kao izgovor da se prošlogodišnja cenzura zaboravi.
Selektor Milovanović je novu selekciju obrazložio okolnostima u kojima je i samo održavanje festivala postalo predmet javnog i političkog preispitivanja, ne polazeći od unapred zadate teme ili stava. U jednoj od retkih izjava koje je dao povodom programa, rekao je:
„Postoje i oni koji smatraju da Festival u takvom trenutku ne bi trebalo da postoji, kao što postoji i pravo svakog umetnika da odluči da u njemu učestvuje ili ne učestvuje. Kao što i publika ima pravo na svoj stav. Održavanje Festivala ne rešava okolnosti u kojima se Festival održava, niti ga objašnjava, potvrđuje samo jednu činjenicu: pozorište se i dalje događa.”
To je rečenica koja bi mogla da stoji i kao podnaslov za „Odbegle”: pozorište se dešava i onda kada niko ne zna da li čekanje ima kraj.
Ko sedi u žiriju, i šta se dešava večeras?
Nagrade dodeljuje međunarodni žiri u sastavu: nemački glumac Verner Den, direktor bugarskog Narodnog pozorišta Vasil Vasilev, turski glumac i reditelj Kadri Ozdžan, kao i Molina Fotez Udovički i Irena Belojica. Njihova ocena zatvara sedmodnevni program u kome je, uz „Crno zlato” i „Odbegle”, prikazan i „Mletački trgovac” KPGT-a u režiji Strahinje Padežanina, sa radnjom prebačenom u Veneciju 1938. godine i vreme rasnih zakona, u podeli sa Slobodanom Beštićem u glavnoj ulozi. Tu su i „Albion” Majka Bartleta iz Sofije, dokumentarna „Kišinjev noću” Mihaja Fusua, gruzijski „Stalker” po Tarkovskom i turska „Antigona” pozorišta Karma Sahne iz Samsuna, dok je u pratećem programu igran ruski „Russian Blues”.
Festivalski centar bio je smešten u Bitef teatru, na Skveru Mire Trailović 1, gde je radio od 7. do 13. septembra, radnim danima od 11 do 15 časova; za samu festivalsku nedelju izvori radno vreme centra ne navode. Paralelno sa zvaničnim programom, po Beogradu se, na šezdesetak mikroscena i sa više od stotinu učesnika, odvijao ne:Bitef, samoorganizovani festival nastao kao odgovor na prošlogodišnju cenzuru, dokaz da se pitanje koje je ove godine opsedalo Bitef, da li je institucionalno pozorište uopšte moguće u okolnostima u kojima se preispituje sopstveni opstanak, ne rešava time što se festival na kraju održao.
„Odbegle” zato nije samo poslednja tačka programa nego i njegov najtačniji komentar. Festival koji je čitavo leto proveo čekajući ko će ostati, ko će otkazati i da li će uopšte imati šta da pokaže, večeras se zatvara predstavom o ljudima kojima je čekanje, protiv njihove volje, postalo jedini preostali oblik delanja. Da li je to poraz ili tvrdoglava upornost, znaće se tek kada žiri saopšti svoju odluku, ali sama činjenica da je Bitef, i posle svega, stigao do sedme večeri, već je odgovor na pitanje koje mu je ovo izdanje najviše postavljalo.



